Povratak kući
Iz sanjarenja trgnula me hladna kap kiše koja je morala da završi baš na mom čelu. Začudio sam se koliko je samo hladna bila. Možda sam ipak ja vruć, ali svejedno, zabolelo me je kao da mi je neko ukucao ekser na to mesto. Druga kap je donosila skroz drugačiji osećaj. Budila je u meni osećaj poznatog,kao povratak u svoj krevet. Polako, kap po kap, uživao sam u tanušnom dodiru prirode. Uvek sam voleo kišu. Sećam se priča svojih roditelja, kad god bi me stigla kiša na povratku iz škole, znao sam da putujem duplo duže, da se pojavim na vratima mokar do gole kože, sa šrokim osmehom koji je govorio "Uh, al lepa kiša pada napolju, vidi kako sam dobro pokisao". Naravno, majku bi redovno strefio mali šlog kad god bi me takvog videla. Trčala je po peškire da mi posuši glavu, izuje cipele i mokre čarape, skine mokru majicu. Tad nije, ali kad se sad setim svega izuzetno mi je žao te žene. Njen je posao bio da se sekira oko svega, jadnica.I redovno sam sedeo ispred prozora i buljio u pljusak kako prekriva krovove i ulice.Čak nisam bežao od prozora kad je grmelo i sevalo, kao druga deca, već sam očima živo pretraživao nebo, jurio da uhvatim munju, i da uživam u silovitosti koju je ona predstavljala.Bio sam baš čudno dete. Stolica ispred prozora, prekrštene ručice, zamagljen prozor, moj odraz u staklu. Ni sam ne znam koliko sam sati u detinjstvu tako proveo. Veći deo moje osnovne škole živeli smo u mirnoj ulici u predgrađu Beograda, koja je bila na osetnoj uzbrdici,ali je imala kuće samo sa jedne strane. Sa druge strane bio je drvored veoma visokog drveća (više se i ne sećam tačno kojeg), koji je leti pravio debelu hladovinu, a zimi štitio od vetra, i uvek pravio po ulici nanose snega čudnog oblika. Taj drvored davao je posebnu čar svakom pljusku. Nijedan zvuk ne može se porediti sa onim koji su stvarale kapljice dok su lupale po širokim ali tvrdim listovima tog drveća. Vetar njiše grane kao strune na gitari. Listovi kao bubnjevi od kapljica. Činjeli kiše po asfaltu. Simfonija... Tačno prekoputa mog dvorišta, ispod drveta koje je svoje grane raširilo skoro do pola ulice, bila je stara drvena klupa. Mislim da su je sklepali majstori dok su radili na našoj kući, tu im je bilo najpogodnije mesto za odmor. Vremenom se ona skroz rasklimala, pa se sećam batina koje sam dobio dok sam se smejao nekoj baki u lice, kad je probala da sedne, onako samo bacivši guzicu na klupu, al je izgubila ravnotežu, pa su morali da joj pomažu da se podigne sa zemlje, dok je kao kornjača mlatila nogama pokušavajući da ustane. Uprkos tome, obožavao sam tu klupu. Za vreme iole slabije kiše, ta klupa je (pošto je bila tako ušuškana ispod širokog drveta) uvek ostajala suva.I naravno da sam sedeo na njoj dok je padalo. Divan je to osećaj bio, gledao sam kako se voda slivala niz ulicu, sve do Krticinog dvorišta (zvali su ga tako, jer ga je udarila struja kad je bio mali, pa su ga prekrivali nekim đubrivom da ga spasu), gde bi, zbog peska koji je vekovima stajao ispred njegove kuće, skretala direktno da njegov kućni prag, i tu pravila malo jezerce svaki put. Zbog toga je Krtica uvek imao mokre nogavice, nekad i danima posle kiše. Gledao bih u svoju kuću, skladnu dvospratnicu sa belom fasadom i uvek sveže ofarbanim prozorima u boji čokolade. Stajala je tako ponosno i prkosno, kao da je ništa na ovom svetu ne dodiruje, pa čak ni ta dosadna kišica koja je tako uporno tapkala po novom žarko crvenom crepu. Imao sam osećaj da je padala oko nje, a ne po njoj. Ponekad bi majka sklonila zavese, da vidi da li sam još uvek suv. Saosećajnim pogledom i osmehom punim ljubavi,mahnula bi glavom levo-desno, i vratila zavesu. Uvek sam imao osećaj da me gleda, iako je navukla zavesu. Sada, posle toliko godina, stojim ispred kuće u kojoj sam se rodio. Stojim, noge se ukopale, usne se same razvukle u osmeh. Oronula je. Vreme se dokazalo i na njoj. Od klupe više nema ni traga. I kuća i drvo izgledaju strašno umorni. Više ne prkose kiši, svaka nova za njih znači korak dalje. Ili korak bliže. Iz sanjarenja trgnula me hladna kap kiše koja je morala da završi baš na mom čelu. Ona me je uhvatila čvršće za ruku. "Hajde idemo, što si se ukopao sad?" Okrenuo sam se ka njoj sa čudnim smeškom na licu. Podigao sam glavu ka krošnji. Par listova je zaigralo od udaraca kapljica. "Idemo", rekoh. "Pokisnućeš".